Hoće li Donald Trump zaustaviti rat u Siriji?

Piše: Osman Softić

Osman Softić je diplomirao na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu New South Wales u Australiji. Bavi se istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.

Presudni momenat koji obično determinira pobjedu bilo kojeg američkog predsjednika je unutrašnja politika. Vanjska politika izborima igra manju ulogu, do određene granice, ali ona nikad nije presudni faktor. Tako je bilo i u slučaju pobjede Donalda Trumpa. Ipak, njegovoj je pobjedi ovoga puta pomogao i WikiLeaks, inovativna privatna medijska korporacija koja objavljuje nefiltrirane informacije koje joj dostave njeni izvori, i to uglavnom osoblje raznih državnih službi ili pak diplomatsko-obavještajni zviždači. WikiLeaks je to učinio u presudnom momentu, objavljivanjem tajne elektronske pošte koju je kandidatkinja Demokratske stranke Hillary Clinton, svojevremeno, dok je još bila državni sekretar u administraciji Baraka Obame, preko svog privatnog servera, razmjenjivala sa svojim suradnikom Džonom Podestom, šefom njenog izbornog štaba.

U Podestinoj pošti objelodanjene su informacije o veoma osjetljivim stvarima koje obično ostaju pod embargom državne tajne čak i po nekoliko decenija, a koje su ovoga puta imale značajan uticaj na poraz Clintonove. Zbog toga su neki zapadni mediji izvjestili kako je pored Donalda Trumpa, drugi pobjednik američkih predsjedničkih izbora Julian Assange, Australijanac i osnivač WikiLeaksa koji se nalazi egzilu u ambasadi Ekvadora u Londonu, gdje boravi više od četiri godine, a koji bi, kako neki posmatrači predviđaju, zbog doprinosa WikiLeaksa Trumpovoj pobjedi, trebao biti pomilovan i oslobođen. Ipak, Assangeov slučaj je pravne a ne političke prirode, navode drugi, i njegov slučaj mora proći sudski epilog.

Assangeova i poslovna filozofija WikiLeaksa može se svesti na njegovu izjavu da su ‘ljudi za nešto odgovorni samo onoliko koliko o tome znaju i da objavljivanje istine može uticati na progres i smjer kretanja ljudske povjesti” i da je ta spoznaja glavna motivacija ovog stručnjaka za informativne tehnologije, novinara i globalno poznatog poduzetnika i disidenta”. U razgovoru sa novinarom Johnom Pilgerom Assange je, samo nekoliko dana prije američkih predsjedničkih izbora, izjavio kako “osjeća sažaljenje prema Hillary Clinton i njenim nezajažljivim političkim ambicijama”.

U korespondenciji koju je ona negirala, Hillary Clinton piše Johnu Podesti da su neke bogate arapske zemlje, precizirajući da se radi o vladama Saudijske Arabije  i Katara, vodećim saveznicima SAD-a u arapskom svijetu, finansirale i naoružavale naekstremnije pobunjeničke skupine u Iraku i Siriji, uključujući i Front Nusra, sirijski ogranak AlQaide, ali i zloglasni ISIL/ISIS/IS/DAESH, u cilju rušenja Vlade Bashara Al Assada u Damsku, te kako se na njih mora izvršiti pritisak zbog tog čina.

Druga važna informacija koju je WikiLeaks objavio tiče se višemilionskih donacija koje su vlade nekih zemalja donirale privatnoj Clinton Fondaciji, koju je osnovao bivši američki predsjednik Bill Clinton, a koje su omogućavale uplatiocima donacija privilegirani pristup američkoj administraciji. Ovaj skandal postao je kolokvijalno poznat kao ‘’pay for play’’ ili kako bi to ovdje kazali, ‘’koliko para toliko muzike’’. Neke od zemalja koje su uplaćivale pomenute donacije Clintonovoj fondaciji u cilju ostvarivanja uticaja na američki administraciju su Katar, sa milion, i Maroko sa 14 miliona dolara uplaćenih sredstava, ali i brojne druge zemlje. Australijska vlada je prije nekoliko dana obustavila i zabranila uplatu donacija Clinton fondaciji, a one nisu bile nimalo beznačajne, već su iznosile desetine miliona dolara, i to najviše u vrijeme kada je premijersku poziciju u Australiji obnašala laburistička premijerka Julia Gillard.

U slučaju pobjede Donalda Trumpa, moglo bi se zaključiti da je kao jezičak na vagi prevagnulo otkrivanje pomenutog skandala, zbog čijeg je koruptivnog karaktera američki FBI, samo desetak dana pred izbore, pokrenuo istragu. Sve vrijeme predizborne kampanje Clintonova je, u duhu nezapamćenog McCatrhyevskog metoda ”lova na vještice”, optužbe na njen račun pokušala predstaviti kao uplitanje Rusije, demonizirajući pritom ruskog predsjednika Vladimira Putina, u američke predsjedničke izbore, okrivljujući ruske hakere za provalu u informativni sistem Demokratske stranke.

Julian Assange je potvrdio da informacije koje je WikiLeaks objavio nisu došle od ruske strane, ali je odbio otkriti njihov izvor. Pretpostavlja se da ih je dobio od elemenata američkog obavještajnog establišmenta ili ”deep state” koji nisu željele trpiti korupciju administracije a da na to ne reagiraju. Naravno, na ovu providnu i naivnu priču upecala se većina medija, uključujući i one u Bosni i Hercegovini. Posebno je u tome bio glasan sarajevski ‘’kvaziliberalni medijski komentarijat” koji je potpuno progutao udicu o navodnoj ruskoj opasnosti i prijetnji poredku SAD-a, na što je je ruski premijer Medvedev, u državničkom maniru, kazao da njegova Vlada ne podržava niti jednu političku opciju u SAD-u, i da će surađivati za izabranim predstavnikom po volji američkih građana, ma ko da bude izabran za predsjednika. Medvedev je takođe kazao kako ”Amerika nije banana republika na čije izbore može uticati Rusija”.

Koliko se zapravo radilo o propagandi američkog političkog establišmenta koji je uživao bezrezervnu podršku većine liberalno orijentiranih medija u toj zemlji, svjedoči i nedavno izvinjenje New York Timesa svojim čitaocima, kao i sastanak vodećih medijskih ličnosti sa Donaldom Trumpom, koji je održan prije nekoliko dana, a koji je trebao ostati polutajan.

Sve to dovodi nas do propagandističke uloge medija kada je u pitanju najveći sukob na Bliskom istoku u proteklih nekoliko decenija, tragični rat u Siriji. O ovom ratu vlada svojevrstan mit i velika laž koja se širi medijskim prostorom veš više od pet godina. Njegov mitološki karakter se tiče uloge SAD-a u tom ratu, za koju se obično tvrdi da nije u njeg uključena. Međutim, postoje dokazi, a to je potvrdio i bivši američki ambasador u Siriji Robert Ford, da Obamina administracija nije baš ostala skroz postrani u pogledu sukoba, iako je odbila direktno, vojnim sredstvima, rušiti režim u Damasku, poučena lošim iskustvom iz Libije, ali i izostankom podrške Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a.

Iako nije izvršila direktnu agresiju na Siriju, Obamina se administracija poslužila indirektnim metodama, obučavajući tzv. umjerenu opoziciju režimu u Damasku, iako se ovdje teško može govoriti o umjerenim pobunjenicima. Zapravo, radi se o najekstremnijim selefističkim grupacijama koje otvoreno surađuju sa Al Kaidom, a ponekad i sa ISIL-om, čime su znatno bile ojačale stratešku poziciju ISIL-a u Siriji. Ambasador Ford navodi: ”duže vrijeme smo okretali glavu na drugu stranu dok Front Nusra i druge naoružane skupine na terenu, od kojih neke mi pomažemo, koordiniraju zajedničke napade na režim u Damasku”. To je potvrdio i jedan od najuglednijih novinara i analitičara za Bliski istok Gareth Porter. Porter navodi kako je ideja o postojanju navodne ”umjerene” opozicije u Siriji bila neophodna kao pokriće za indirektno oslanjanje SAD-a na sirijski ogranak Al Kaide i uspješniju indirektnu borbu protiv Sirijske vlade.

Prije nekoliko dana, zastupnica Demokratske partije u američkom Kongresu sa Havaja, Tulsi Gabbard, koja je podržala senatora Bernie Sandersa, nakon sastanka koji imala sa Donaldom Trumpom, koji bi ovu mladu političarku Demokratske stranke mogao uskoro imenovati na neku od značajnih funkcija njegove buduće administracije, oštro je kritizirala dosadašnju prikrivenu intervenciju Obamine administracije u Siriji, u cilju svrgavanja režima u Damasku, indirektnim putem, koristeći najekstremnije elemente islamističke selefističke pobunjeničke opozicije. Gabbardova ju je označila nemoralnom i štetnom za američke nacionalne interese.

Ova kritika posebno je važna jer dolazi od bivše ratne veteranake i oficirke američke vojske koja je i sama učestvovala u operacijama na Bliskom istoku za vrijeme invazije na Irak, koju je izvela bivša Bušova administracija. Gabbardova je skrenula pažnju budućem predsjedniku Trumpu da se radi o nezakonitoj i kontraproduktivnoj intervenciji u cilju promjene režima jedne suverene arapske zemlje. Obzirom na predizborna obećanja Donalda Trumpa, posebno njegovu proklamiranu brigu za status ratnih veterana, čiju je veliku podršku dobio na proteklim izborima, mogli bismo zaključiti da će buduća Trumpova administracija pokušati zaustaviti rat u Siriji i normalizirati stanje na Bliskom istoku.

Koliko će to Trump moći realizirati ovisit će od sastava njegove administracije. Činjenica je da je Republikanska stranka već odavno izgubila svoje karakteristike konzervativne stranke kakvu poznajemo do perioda Georga Herberta Walkera Busha, koju je karakterizirala suzdržanost i stanovita mjera real politike. Na isti način Demokratska stranka je dolaskom Bila Clintona u Bijelu kuću, izgubila svoje karakteristike socijaldemokratske stranke, kakavom se predstavlja u javnosti. I jedna i druga partija su postale, kako je to kazao Noam Chomsky, dvije različite strane jednog te istog novčića, korporativne Amerike. Chomsky pak nije spomenuo da i jednom i drugom partijom već duže vrijeme upravljaju neokonzervativni ideolozi opsjednuti vizijom Amerike kao nezamjenjive nacije, koja ni u kom slučaju ne smije izgubiti primat jedine super sile u svijetu, a koji joj je omogućio raspad Sovjetskog Saveza i urušavanje komunističkog sistema vrijednosti.

Clintonovi i Obamini demokrati postali su liberalni internacionalisti i intervencionisti, sa tek nešto umjerenijim metodama međunarodnog intervencionizma, uvijenog u celofan “humanitarizma” i ”zaštite ljudskih prava”, dok su Republikanci proklamirali preventivnu doktrinu ”zaštite od međunarodnog terora”. Ciljevi i jedne i druge administracije bili su isti, ali njihova racionalizacija i izgovor pod kojim su provodili svoju politiku bili su tek za nijansu drugačiji. Posljedice i jedne i druge strategije su kobne, posebno na Bliskom istoku, i njihov je rezultat ubijanje ljudi, rušenje suverenih država, razaranje društava, infrastrukture, pvjesnog naslijeđa, egzodus stanovništva, izbjegličke krize, naprosto pakao na zemlji…

Da li će buduća Trumpova administracija nastaviti istu politiku prema Bliskom istoku, sa nešto drugačijim nijansama, ovisit će od sastava njegove buduće administracije. Ako u njenom sastavu budu uključeni poznati nekonzervativci tipa Johna Boltona, o čemu se ovih dana nagađa u medijima, to bi moglo predstavljati joše veću opasnost od eskalacije sukoba na Bliskom istoku. Trump bi tada mogao poništiti nuklearni sporazum sa Iranom (JCPOA), i Ameriku čak dovesti u direktan sukob sa Iranom.

Ako dođe do realizacije plana koji već duže vrijeme traže više od 50 srednje pozicioniranih službenika američkog Ministarstva vanjskih poslova, o pokretanju akcije za direktno rušenje Bashara Assada vojnim putem, protiv kojeg se zalaže zastupnica Gabbard i njeni istomišljenici, to će onda značiti dolazak na vlast u Siriju ISIL-a i Al Kaidinog ogranka Jabhat al Nusre, koji bi mogli popuniti politički vakum koji bi nastao u slučaju pada Assadove Vlade.

Bila bi to moralna, strateška i taktička katastrofa koju Trumpova administracija mora po svaku cijenu izbjeći, tvrdi Gabbard. To bi takođe značilo vrhunac humanitarne i izbjegličke krize koja bi mogla ponovo zapljusnusti region i Evropu. Za ovu opciju zalažu se i američki saveznici, Saudijska Arabija, Katar i Turska. Ako se desi ono što zagovaraju američki diplomati State Departmenta, to će značiti da nisu ništa naučili iz katastrofalnog iskustva razaranja Iraka i Libije. Bio bi to produžetak agonije, haosa i ljudske katastrofe, a ISIL i Al Kaida postali bi legitimni akteri arapskog političkog mainstreama.

To bi takođe značilo imanentnu opasnost od genocida nad vjerskim i etničkim manjinama, i svima onima koji odbijaju prihvatiti ekstremistički ideologiju džihadističkog Vehabizma. Da li će Donald Trump to dozvoliti, ovoga momenta o tome možemo samo nagađati. Trumpovi raniji signali o tome kako je spreman normalizirati odnose sa Rusijom, zbog čega ga je njegova rivalka optuživala da je Putinov marioneta, ukazuju da je pomenuti scenario manje moguć, jer bi time SAD praktično ušao u direktan sukob sa Rusijom. Da li će Trump prihvatiti taj rizik, nepoznanica je. Trump je prije svega businessman, a to podrazumjeva prihvatanje visokog rizika. Od njeg je moguće svašta očekivati. Ali je takođe i hladan, racionalan i proračunat i može predosjetiti eventualne kobne posljedice takvog rizika.

Jedan od najvećih živih teoretičara međunarodnih odnosa, John Mearsheimer, profesor Univerziteta u Chicagu i arhitekta teorije ‘’ofanzivnog realizma” u međunarodnoj politici, koji je za krizu u Ukrajini optužio ponajviše zapadne zemlje i američku administraciju, vjeruje da se zaustavljanje rata u Siriji i pronalazak trajnog mirovnog rješenja za ovu zemlju, a time i zaustavljanje egzodusa stanvništva i patnje sirijskih građana, najbolje može postići saradnjoim američke strane sa Vladom u Damasku i Rusijom, u cilju konačne eliminacije Al Kaide i ISIL-a. Ipak, Mearsheimer je skeptičan da će se to desiti, obzirom na činjenicu da su proteklih pet godina u indirektni rat za svrgavanje Assadovog režima u Damasku uložene milijarde dolara.