page contents

“Gazi Husrev –beže ili Bukagije” Bosna u bukagijama ispraćena aplauzom i ovacijama

Avatar admin | Decembar 26, 2018


Pričajmo o grobnicama, crvima i epitafima… pretvorimo prah u papir u suznim očima… ispisujmo tugu na prsima zemljice… za ime Boga, sjedimo na zemlju i pripovjedamo  tužne priče o smrti kraljeva… Kako su neki svrgnuti, a kako neki u ratu ubijeni (drama “Richard II”,  Shakespeare)

Drama “Gazi Husrev-beže ili Bukagije” vrlo intenzivno slijedi norme Šekspirovih dramskih tekstova. Zamislimo li se malo nad Šekspirovim djelima, uvidjet ćemo kako on ustvari cijeli svijet promatra kao pozorišnu scenu. Apstrahiranje svih prostornih i vremenskih granica učinilo je njegova djela globalnim. Šekspirova je umjetnost poput okeana čijom se vodom svako može okoristiti, sakladno svojoj vlastitoj potrebi i svom razumjevanju.

Drama  “Gazi Husrev-beže” započinje sa Gazi Husrev-begovim osobnim pisarom koji je kao narator ali i kao sudionik prisutan u cijeloj predstavi te na svojevrstan način povezuje njezine različite činove. Njegovo sporadično pojavljivanje pomaže vođenju predstave k njenom kraju, na način da kako se kraj približava njegova naratorska uloga biva sve manjom i on se utapa u ostale likove.

Gazi Husrev beže Tekst je izvorno objavljen na portalu www.Zenicablog.com. Prenošenje dozvoljeno samo uz pismenu dozvolu.

Gazi Husrev-beg se nakon jednog vojnog poraza negdje blizu Jajca vraća u Sarajevo gdje ga dočekuju Jahja-beg i Bali-beg, njegovi školski drugovi. I gledatelj se već u ovoj sceni suočava sa spletkaranjem oko moći. Bali-beg i Jahja-beg, naime, namjeravaju se približiti valiji. Prigovaraju Husrev-begu zbog njegovih uzastopnih vojnih pohoda izražavajući zabrinutost za bosansku mladost koja gine u tim pohodima. S druge strane, smatraju kako je Husrev-begu ispod časti da tako bezgranično slijedi sultana Sulejmana. U ovom prvom činu gledatelj se upoznaje s likovima i njihovim životima i uzajamnim povezanostima. Iz prvog čina gledatelju se nameće pitanje: Kakvi događaji će proizaći iz ovog stanja?

Latić u karakterizaciji svojih likova postupa vrlo pronicljivo. Husrev-beg tako, uz sve svoje obaveze izvan obiteljskog doma, živi u vrlo sukladnom braku punom ljubavi. On svoju Sevdu neizmjerno voli, iako mu ne može roditi dijete. Međutim, ta Sevdina “falinka” prouzrokovat će stanovite probleme u odnosima među članovima porodice Husrev-bega. Šeherom se pročulo da ne mogu imati djece, jer je Sevda obišla sve znane i neznane hećime. S druge strane, Husrev-begova sestra sebi specifičnim marifetlucima (šejtanlucima) namjerava za brata udati   svoju zaovu, da Husrev-begu bude druga žena. Nesli-šaha tište zabrinutosti glede budućnosti njegove porodice. Prije svega, Gazi Husrev-beg nema potomka koji bi naslijedio njegov mal i imetak porodice njegove. Drugo, neizmjerna milost i darivanje Husrev-bega u trošenju u izgradnji imareta i građevina za opće dobro i vakufa, toliko ga je uplašilo da misli da će Husrev-beg sav očev imetak, čiji dio pripada njemu, potrošiti.

S druge strane, Omer-beg, suprug sestre Gazi-Husrev-begove, poziva ga na proslavu Nevruza, dariva mu čarobnu jabuku, a Husrev-beg, vidjevši sestru Omer-bega, zagleda se u nju, ali vladajuće obaveze ga odvode u novi sukob s kršćanima, te on s ljubavnom boli prema ovoj djevojci, ulazi na ratni megdan s din-dušmanima njegove zemlje.

U drugom činu Gazi-Husrev-beg se upoznaje sa svojim prijateljem Ivanom čiji brat je katolički sveštenik i koji služi komandantu Hrvata.

Nakon što se preobratio u islam, Ivan bira ime Murad, i istog trenutka njegov brat sveštenik prekida sve veze s njim.  Pored njegovog odbacivanja saopćava averziju svoje porodice prema njemu i njegovoj novoj vjeri, unatoč tome što Ivan nastoji sačuvati ovu vezu i urazumiti svoga brata da muslimani nisu neprijatelji hazreti Isau (Isusu) i svetoj Merjemi (Marija).

Međutim, nema fajde, i ovdje se oblikuje još jedan od elemenata drame, i ovdje, također, Latić podesnom figuracijom vodi gledatelja prema raspoznavanju dobra i zla.

Murad donosi vijest Gazi Husrev-begu o okupljanju vojski kršćanskih zemalja na jugozapadnim granicama Bosne, te mu prezentira taktički prijedlog načina sukobljavanja s kršćanskim vojskama. Uvidjevši Muradove sposobnosti, Gazi-Husrev-beg ga imenuje za glavnokomandujućeg bosanskih oružanih snaga u ratu. Muradovo postavljanje na čelo bosanskih oružanih snaga u ratu i zamjenika vrhovnog komandanta prouzrokovalo je zavist i nezadovoljstvo mnogih čelnika i državnih zvaničnika, posebice Bali-bega, njegovog starog prijatelja i školskog druga. Upravo ovdje stari prijatelj i školski drug Gazi Husrev-begov Jahja-beg donosi odluku da ukloni Gazi Husrev-bega. Stoga, u cilju njegovog uklanjanja i preuzimanja kormila državnih poslova Bosne, priprema zavjeru, Jahja-beg odlazi kršćanima i pregovora o ratu koji je na pomolu, te pokušava uvjeriti kršćane da naprave koaliciju protiv Gazi-Husrev-bega.

Na dan bitke kada je tek malo bosansku vojsku djelilo od pobjede, dio bosanske vojske kojom je komandovao Bali-beg, kukavički je zarobio Gazi Husrev-bega i sve njegove ljude te ih pospremili u grad Sarajevo kao zatočenike. Bali-beg svojom drugom zavjerom dolazi na poziciju bosanskog vladara, te davanjem mita i vršenjem pritiska na kadiju grada Sarajeva, istoga prisiljava da donese presudu o smrtnoj kazni Gazi-Husrev-bega.

Latić u ovoj predstavi poput svog neprikosnovenog učitelja Šekspira veoma dobro analizira (komentira) paradoks životne realnosti na planeti Zemlji; želja za moći i zadovoljstvo, prijateljstvo i mržnja, odanost i prevara, nada i razočarenje, hrabrost i strah, trijumf i poraz, dubokoumnost i ludost, zločin i kazna, oprost i osveta, radost života i depresija, zadovoljstvo i pohlepa, zavist i prihvatanje, dobronamjernost i zlonamjernost te drugi sentimenti i ljudski osjećaji primjeri su koji pod lupom ljubavi se promatraju.

Šekspir nam u svojim djelima pokazuje dvije strane kovanice ovog svijeta i gorke životne realnosti.

Na jednoj strani su milost i samilost a na drugoj okrutnost i osveta.

Veličina Šekspirovog rada u Hamletu su vidljive obje ove strane kovanice.

On, uzimajući u obzir obje ove strane kovanice realnosti, zapravo, daje posebnu čar i značenje istinske tragedije.

Borba između milosrđa i okrutnosti, samilosti i nemilosti, to je zapravo veliko postignuće Šekspirove drame. Upravo to Latić ponavlja u završnom dijelu pozorišne predstave tamo gdje se oslobađa Gazi Husrev-beg nakon izdavanja dekreta sultan Sulejmana i kada ponovno dolazi na vlast, i tada pokazuje svoju čast i veličanstvenost kada želi oprostiti grijeh svima onima koji su mu zarili sablju u leđa i izdali ga.

Abdurrahman Džami, poznati i slavni iranski pjesnik i mistik devetog hidžretskog stoljeća u tom kontekstu kaže:

Sin Ademov rijetka smjesa sasvim je,

Što od meleka i životinje smiješana je,

Ako krene za hajvanom, manji će od njega biti,

A za melekom pristane li, i od njega bit će bolji.

 

Također, Dželaludin Rumi u Šemsovom Divanu, kaže:

Šta da činim, avaj, tlapnja me savladala,

Đah me s ovu stranu vuku, đah sa onu stranu tegle me!

Zato što je čovjek satkan od protivrječnih snaga u sebi, i među tim snagama se konstantno vodi borba i sukob, i čovjeka vode svaka na svoju stranu.

Latić, također, s posebnom pronicljivošću ove međusobno suprotstavljene snage satkane u čovjeku prikazuje u okviru šejha Lutfullaha i gradskog kadije tamo gdje dobroćudni šejh Lutfullah, suočen s vesvesama svoje supruge, biva jasno predstavljen kao jedan od korumpiranih ljudi naizgled vjernik i čovjek s korijenom, i koji prima mito ili se nadalje, kroz razmjenu dijaloga, upoznajemo s gradskim kadijom koji zabranjuje obavljanje dženaze namaza i ukopa Sevdi, Gazi Husrev-begovoj supruzi na muslimanskom mezarju, ili kada izdaje naloge o smrtnoj kazni Gazi-Husrev-bega. Džemaludin Latić svom hrabrošću govori ne šteteći vjeri podsredstvom naizgled vjernicima koji ne vjeruju u vjerske vrline, i nasuprot tome zbog ispravnosti i kako bi to učvrstio, također pokazuje neke iskrene i nepatvorene radnje karaktera šejh Lutfullaha koje je uradio u svome životu za islam.

Pored toga što je pisac, Latić je i pjesnik tako da njegov stvaralački pazel čine pjesnički termini, i na toj osnovi on gradi svijet i upravo zbog toga Tanja Miletić – Oručević , reditelj predstave  koja je i sama profesor teatra, univerzitetski profesor i bosanski prevodilac.

Unatoč pojedinim manjkavostima, uspjela je koristeći jednu zanimljivu i dramatičnu priču i učešće 15 glumca širom Bosne i Hercegovine, na najbolji mogući način daleko od dekora i prestižnih i salonskih aksesora koji traže neki od činova ove predstave, sebi privući gledatelja, zato što Latić čarolijom svojih riječi stvara ambijent koji se ne oslanja na dekor i koji nema potrebe ni za kakvom vrstom šminkeraja i ukrašavanja, na način da se sve može vani prognati, ali da i pored toga predstava ostavlja utjecaj. Dakako, pravilno i logično korištenje lančanih poveznica u begraundu predstave šalje poseban efekat.

Svi događaji unutar priče ove predstave utemeljeni su na osnovu historijskih fakata kojima su dodane specifičnosti zbog dramatizacije karaktera, a što vidimo u ovoj predstavi, recimo samoća prve supruge Gazi Husrev-bega i dijalog sa fiktivnim unukom (kako je samo Merima Lepic Redzepovic dobro uradila posao na činu jednog novorođenčeta u zagrljaju), ili parade Sevde s njenim djetetom u košmaru sestre Gazi Husrev-bega za vrijeme razgovora s njenom zaovom (koja je zapravo potencijalna druga žena njenog brata).

Reditelj u nekim vremenskim intervalima na osnovu osjećaja i satire, malo udaljava gledatelja od izražaja istinskih historijskih činjenica, međutim, i dalje je odan autorovom tekstu. Među glumcima predstave, glumac Omer-beg nije imao razumljiv glas, i u odnosu na druge glumce teško se mogao čuti njegov glas (možda to ima veze s cijenom moje karte). Glumac Nesli-Šah također je bio slab u izričaju i izražavanju svojih osjećaja, i u tim slučajevima, (posebno u najosjetljivijem trenutku njegove uloge, dakle košmar Sevde i njenog sina), ostao je pasivan, a igru je nastavio obješenim crvenim šalom okačenim o vrhove prstiju da bi u vrijeme izražavanja osjećaja udaljio se od reakcije poput pauna raširenih krila kojim ovaj glumac udaljava gledatelja od razumjevanja izražaja osjećaja. Narator predstave u nekim scenama se pojavuljuje u ulozi Melidžek dvorjanina. Aldin Omerović prikazuje uvjerljivu psihološku ulogu i generalno je odabrana dobra glumačka ekipa za ovu predstavu.

Džemaludin Latić, bosansko-hercegovački pjesnik i pisac svoj rad je priveo kraju pišući predstavu Gazi Husrev-beg, ovu historijsko-vjersku ličnost. On se, pripremajući ovu predstavu, koristio nekim elementima Šekspirove tragedije, poput borbe u drami i elementa suspenzije, junak tragedije; tragedijske greške; nadprirodne snage; luđaci; tročlano jedinstvo (vrijeme, prostor i tema) i element satire.

Dakako, ako u ovoj predstavi uzmemo ozbiljno tročlano jedinstvo, može se sa sigurnošću kazati da ova predstava pokazuje tačno današnje stanje društva u Bosni i Hercegovini, društva u kojem još talasaju zavjere, urote i skrivanje iza vjere i naizgled prikazivanjem religioznim.

Svima je znano a i historija ove zemlje je zabilježila da kada god je bilo potrebno jedinstvo u nekom historijskom periodu Bosne i Hercegovine, neka grupa ili pokret je kovao zavjeru, iako nisu bili sasvim uspješni u tome, ipak pored ubijanja nekih, uzrokovana je zaostalost i trpnja različitih šteta na plećima ove zemlje. U predstavi Gazi Husrev-beg imamo priču zavjere i izdaja Bali-bega, starog školskog druga Husrev-bega, a u današnje vrijeme eklatantan primjer toga je Fikret Abdić. Ovaj bosanski komandant je u vrijeme agresije 1992. godine u bici nedaleko od Velike Kladuše pridružio se Srbima izdavši svoju zemlju, ili kada gradski šejh proglašava mito haramom (strogom vjerskom zabranom), ali njegova supruga zamjenjujujući ovu riječ poklonom (hedija) čini dozvoljenim (halal) taj čin, ili slučaj konvertiranja u islam katolika Ivana, te naredni akti tokom priče ove predstave podsjećaju me na nedavne izbore i članove Predsjedništva BiH, odnosno na tvrdnje vodećih BH-Hrvata nakon izbora Željka Komšića glasovima Bošnjaka, isto tako obavljanje namaza Omer-bega te podizanje ruku u dovi svećenika i hrvatskog komandanta u predstavi podsjeća me na Titovu ulicu u Sarajevu, džamiju na raskrsnici, crkvu na sljedećoj raskrsnici… zašto ići tako daleko, dovoljno je ovo pozorište.

Pronicljivi izbor imena predstave jedan je od uspješnih činova predstave  izvan prostora izvođenja predstave. Ime predstave je svojevrstan nastavak mita o Prometeju u poznatim lančanim tragedijama drevne Grčke, i kako bi bilo dobro kada bi ova predstava bila trilateralni lanac početka historije ove zemlje poput mita o Prometeju. Na kraju moramo kazati da smo nakon izvjesnog vremena na koncu vidjeli jednu pozorišnu predstavu u realnom konceptu koja je imala ispravnu i  profesionalnu pozorišnu strukturu koja se može prikazati s njenim izvornim jezikom uz titl u Iranu te uspostaviti vezu s iranskim gledateljstvom te upoznati ga s historijskim realitetima ove zemlje, zato što smatram  da je glavni cilj ove pozorišne predstave pomoć u podizanju svijesti gledatelja. Ova predstava je uspješno odradila svoj posao, na način da sam prilikom izlaska iz pozorišne sale sam sebe pitao ko je bio junak ove pozorišne predstave, ponavljao sam imena u svom umu, Gazi-Husrev-beg, Nesli-Šah, Sevda hanum, Bali-beg, Ivan odnosno Murad Jahja-beg…Međutim, nisam pronašao pravi odgovor. Čitao sam prvo obraćanje Džemaludina Latića na konferenciji za štampu nakon prvog izvođenja pozorišne predstave: Ovu tragediju sam napisao u čast Gazi Husrev-bega, osobi koja je utrla put naše historije. Gazi Husrev-beg je ličnost koja je nepravedno zaboravljena. Ja u svojstvu pjesnika imam želju da ovaj grad ima historiju sebi specifičnu.

Da, glavni junak predstave je Gazi Husrev-beg, država i grad Sarajevo.

Piše: SUWAYDA

izvor za slika

This slideshow requires JavaScript.



Komentari

Trenutno Ova Stranica nije funkcionalna.

Ostavite odgovor